Znanje, radost i drugarstvo – Lolino bogatstvo

Nove iskrice

Dragi čitaoci, vraćamo se posle duže pauze i predstavljamo vam treće izdanje školskih novina "Nove iskrice". Potrudićemo se da vas redovno obaveštavamo o dešavanjima u školi. Otvoreni smo za saradnju, vaše predloge, kritike ...

Somborska zima

Somborska zima

Kad naša jesen ode na put,
iz našeg Sombora grada,

Dođe zima bela da nas obiđe,
iz drugog dalekog grada.

Deca se igraju, sanke uzmu,
i kaput uzmu, da se ne smrznu.

Ja čitam knjigu i pijem čaj,
Dok se zima smeši i pravi bolji dan.

Kad zima ode u neki drugi daleki grad,
proleće dođe u naš Sombor grad.

Jovan Kostadinović 5. d

Objavljeno: 04.12.2019., 13:47:41

Teška, strana reč IZVINI

Izvini, to je čarobna reč koju svi koristimo kako bi ispravili neku grešku. To je fascinantna reč, jer koliko god delovala malo i nevažno, može da popravi i najveće probleme. Ali ova reč ima i tamnu, tešku stranu, a ja ću vam ispričati priču, priču koja je dugo čuvana u tajnosti, o tome kako je momak, sin Marsa i Venere, otkrio tu tamnu stranu, ali na težak način.
Negde daleko, u oblacima gde žive bogovi, živeo ja mladić sa gracioznim, belim krilima, živeo je Kupidon. On nije bio kao ostala deca bogova. Ostali su bili učtivi, dobri. Uvek su pomagali jedni drugima, poštovali se i niko od njih nije žudio za ratom i nije bio onoliko nemaran i bez manira kao Kupidon. Niko nije razumeo, pa čak ni njegov otac, bog rata, zašto je on sklon nečemu tako nasilnom kao rat i zašto toliko malo svog poštovanja polaže manirima, jer je ipak rođen u dobu velikog mira i harmonije. On je baš zbog tih stavova često pravio greške, ali je uvek mislio da ih reč izvini može popraviti, i jeste. Uprkos tome, njegova majka ga je uvek upozoravala da ta reč ne može da ispravi sve, ali Kupidon nije slušao. Jednom ga je njegov nemar doveo do toga da, tokom lova, strelom pogodi srnu svoje majke. Venera kad je to saznala shvatila je dokle je došla njegova arogancija i odlučila da mu kao kaznu oduzme njegova krila i pošalje ga na Zemlju. Rekla mu je, da jedina šansa da dobije nazad svoja krila, koja su jedini način da se vrati u zemlju bogova, jeste da sazna tešku istinu reči izvini. Ipak Venera nije bila toliko okrutna prema svome sinu pa mu je pre puta na Zemlju dala luk i strele, njegovo omiljeno oružje, kako bi mogao da preživi.
   Pročitajte ceo tekst

Objavljeno: 01.02.2016., 00:22:47

Ta teška, strana reč IZVINI

Bio je to lep i sunčan dan. Vraćala sam se iz škole žureći kući jer je trebalo da se spremim za rođendan moje drugarice Tamare.
Žurno sam obukla majicu i šorc pa sam otrčala do mesta na kome me je čekala moja drugarica Jovana. Zajedno smo sele u auto njenog tate i ubrzo smo došli u igraonicu gde nas je čekala Tamara sa drugarima. Ušli smo u neki tunel koji se nalazi na kraju igraonice i počeli da se jurimo i gađamo lopticama. Moja drugarica Jovana je zapela za lopticu i strmoglavila se niz stepenice. Ja sam joj se glasno nasmejala dok je ona ustajala plačući i trčeći do toaleta. Tamo je provela dosta vremena plačući i kukajući da je boli ruka. Zatim su se devojčice koje su se igrale u tunelu zabrinule za Jovanu i skoro sve su otrčale da je teše. A ja sam posramljeno gledala i razmišljala o svom bezobraznom ponašanju. Ubrzo je došao Jovanin tata po nas. Jovana je drsko ušla u auto i zalupila vratima za sobom. Oči su mi bile pune suza jer sam znala da sam pogrešila. A čak je i Jovana gledala kroz prozor da joj ne bih ugledala suzu na licu. Tada sam se duboko pokajala, ali sam isto tako znala da mi Jovana neće tako lako oprostiti. Jovanina mama je stalno zapitkivala kako smo se provele na rođendanu, a Jovana bi samo govorila da se lepo provela ili bi tužno ćutala. Dovezli su me do kuće. Pozdravila sam Jovanine roditelje a zatim Jovanu, ali nije mi ništa rekla sem što mi je odmahnula rukom i zatvrila mi vrata. Došla sam kući i odmah joj poslala poruku mobilnim telefonom sa mnogo tužnih smajlija u poruci. I narednih četiri dana nismo se viđale. Jednog dana Jovana mi je poslala poruku. Želela je da idemo zajedno u školu. Odmah sam pristala i čim sam izašla, Jovana me je čvrsto zagrlila. Izvinila sam joj se, što mi je bilo veoma teško, ali posle izvinjenja, bilo mi je mnogo lakše na srcu. Osećala sam se tako ispunjeno jer sam tada znala da sam se pomirila sa Jovanom i da mi je oprostila.
I sada znam da ću sledeći put, kada mi se drugarica ili bilo ko drugi nađe u nevolji, odmah prići da pomognem, a ne da se nasmejem i još krijem u sebi da sam kriva.

Hana Milović V a

Objavljeno: 01.02.2016., 00:16:24

Ta teška, strana reč IZVINI

Reč IZVINI danas je veoma strana i retka. U prošlosti se koristila veoma često. Tada su ljudi znali za lepo ponašanje, a danas retko ko je izgovara i retko ko zna za lepo ponašanje.
Sećam se bilo je to u vrtiću. Bio je odmor i sva deca i, naravno i ja, istrčala su da se igraju. Došao je red na mene da sednem na ljuljašku, ali u istom momentu dotrčao je jedan dečak i gurnuo me tako da sam se ja prevrnula na glavačke. Pala sam na leđa i udarila se. Ja sam to prijavila vaspitačici. Vaspitačica je počela da viče na tog dečaka, a on skrivavši bes u sebi, rekao je da se to više neće ponoviti. Posle par dana ukazala mu se prilika da to ponovo učini. Ja sam se veoma povredila. Taj dečak je upao sa mnom u isti razred. Do današnjeg dana mi se nije izvinio. U petom smo razredu i njemu se, nažalost, dogodila slična situacija. Bez obzira koliko god ja na njega bika ljuta, ja sam došla da mu pomognem. Shvatio je da je i on pravio greške kao što je dečak koji je njega gurnuo. Videla sam tugu u njegovim očima. Prišao je da mi se izvini i da mi kaže da mu je veoma, veoma žao. Ja sam mu oprostila. Od tada on se promenio. Do juče jedan nevaspitan dečak, a danas prava dobrica.
Shvatila sam da nije stvar samo u izvinjenju, nego da je ti je stvarno žao. Nadam se da se ja nikada neću naći na dečakovom mestu!

Milica Sprečaković Vb

 

Objavljeno: 01.02.2016., 00:13:17

MOJA PORODICA

Učenici petih razreda su u okviru Dečje nedelje pisali radove na temu "Moja porodica". Evo neki od njih.

Moja porodica
Za mene je moja porodica sve na svetu, topli dom ,radost. Mislim da uopšte ne bi bilo dobro da nema porodice. Svi članovi moje porodice vole da putuju, zajedno obilazimo mnoge gradove i države. Nije mi zanimljivo kad sam sam u kući jer nemam s kim da pričam, niti da igram društvene igre.
Živim sa mamom, tatom i sestrom. Moja sestra Manuela ima šest godina i voli da me oponaša, a to mi ponekad smeta. Veoma je i uporna i tvrdoglava, a ponekad i neposlušna. Mnogo više voli da se igra sa dečacima i našim igračkama. Moj tata Siniša je inženjer informatike. Voli decu, često se igra sa nama i savetuje nas kako da budemo dobri ljudi. Mama Tanja je profesor violine i voli rad sa decom. Strpljiva je i nežna i za mene najlepša. Uči me da budem vredan i uporan.Smatra da voljom i upornošću mogu sve postići.
Porodica je nešto najvažnije u životu i ne bih mogao zamisliti život bez nje.
Samuel Radišić 5.a

Moja porodica
Ja svoju porodicu mnogo volim. NJu čine moj tata, mama i moj zaljubljeni brat.
Tata je zabavan i voli da sluša muziku. Pored zabave naravno i radi, ali njegov posao je takav da je ponekad danima na putu. Mama je glavna, ona tera mene i brata da učimo, a pored svega toga sprema, kuva, radi i jedino uveče ima vremena da se mazi. Briga me što nekad viče! Ona je najbolja mama! Brat je ponekad naporan, ali ponekad je i smešan. Svekodnevno voli da me zadirkuje kada tata i mama ne gledaju, ali to ne menja činjenicu da ga je volim.
Pored nas žive moja baka i moja setra. Baka je tu posebna i ima posebno ime: Bibi. Sestra je uglavnom mnogo zauzeta, kao na primer: uči, škola, spavanje i tako u krug. Mi se i ne viđamo tako često.
Bez obzira što ne provodimo vreme zajedno koliko bih ja želela, ja njih volim čak i kad me grde.
Milica Sprečaković 5.b


Moja porodica
Moja porodica je četvoročlana. Čine je moja mama, tata, mlađa sestra Dunja i ja.
Često odlazim sa porodicom na izlete. Moj tata stalno nešto popravlja po dvorištu pa mu ja pomažem tako što mu dodajem razne altke i zakucavam neke ekserčiće. Moja mama obično obavlja kućne poslove. Sprema ručak, briše prašinu, usisava , a uslobodno vreme se zabavlja svirajući klavir. Moja sestra Dunja ide u muzičku školu i trenira gimnastiku. Kada imamo slobodnog vremena, odlazimo na pecanje i uživamo u prirodi. Mamu ne viđam tako često u toku dana jer ona radi, pa tek uveče možemo zajedno da večeramo i družimo se.
A moj tata radi jedan jako težak posao, odlazi na teren i tamo ostane sedam dana. Ali postoji i vikend koji vrlo često provedemo svi zajedno igrajući društvene igre. Na veliku žalost, bliži se zima pa nećemo moći da uživamo na izletu i pravimo venčiće od poljskog cveća. Ali zato ćemo da se grudvamo i pravimo Sneška Belića.
Najviše volim svoju porodicu jer uvek znaju kako da me oraspolože i nasmeju.
Hana Milović 5.a


Moja porodica
Moja porodica je meni uvek na prvom mestu. Znam da se posvađam ponekad sa svima, ali ih puno volim. Meni najvažniji član porodice je moj mlađi brat Nemanja. On je jedan mali zvrk. Ima jednu godinu, lepe oči, mali nos. Dosta mojih drugara ga zovu „debeli“. Tu je i moj drugi mlađi brat Aleksa. On je jajko smotan i zato ga zovem „majmun“. Tu je i moj tata Slobodan. On izgleda strogo, ali nije, nije baš uvek. Moj tata je veliki veseljk i navijač Fudbalskog kluba „Vojvodina“.
A sada ide najlepši deo moje porodice, moja mama Branislava. Ona kasno leže, a rano ustaje. Ona nas čuva i neguje, ona nas hrani i oblači. Kažu da je otac glava porodice, ma nek` sanjaju!
Bez mame je život bez veze! Žene su zakon!
Dunja Pejin 5.a

Moja porodica
Moju porodicu činimo tata, mama, sestra i ja. Tata radi u bolnici , sestra u Novom Sadu na Nefrološkoj klinici kao medicinska sestra, a mama je u invalidskoj penziji.
Tata je veoma duhovit, mama je društvena, a sestra je detinjasta za svojih dvadeset šest godina. Veoma smo složna porodica i sve odluke donosimo zajedno. Volimo praznike, godišnjice, slave i rođendane koje proslavljamo sa rodbinom i društvom. Zajedno idemo na letovanja, bila to banja, planine ili more. Dovoljno vremena provodimo zajedno, a večera je vreme kad pričamo šta nam se dogodilo tokom dana.
Moju porodicu volim i ne bih je menjala ni zbog čega i ni za šta!
Maja Beretić 5.c

Moja porodica
Moju porodicu čine tata Predrag, mama Leona i brat Jovan.
Moj tata je pošten, dobar, snalažljiv i pametan čovek. On radi u Vojvođanskoj banci u Crvenki.Ima pedeset i jednu godinu i jako ga volim. Moja mama Leona je marljiva, brižna i dobra žena. Ona me je odgajala i bila sa mnom malo više vremena od tate jer tata dosta vremena provodi na poslu. I moja ubedljivo najdraža osoba bez koje ne mogu da zamislim moj život je moj brat Jovan. On ima četranaest godina i bio je đak generacije škole „Ivo Lola Ribar“. Dvaput je bio treći na državnom takmičenju iz istorije i zbog toga je on moj idol. NJega volim najviše na svetu i ne bih želeo da se ikad od njega odvajam.
Tu su i moja dobra tetka Sanja i baka ( zovemo je dada ) Marija.
Sve njih jako volim i oduvek sam mislio da je porodica najvažnija na svetu.
Lazar Zubović 5.d

 

 

 

Objavljeno: 13.10.2015., 00:16:04